Историјска енциклопедија
Register
Advertisement
581px-Pompejus

Pompej

Gnej Pomppej Veliki (lat. Gnaeus Pompeius Magnus, 29. septembra 106. pre Hrista—29. septembra 48. pre Hrista) je bio rimski vojskovođa i državnik. Pridružio se Suli 83. pre Hrista za vreme njegovoga Drugoga pohoda na Rim. U Sulinoj službi pokazao se kao uspešan vojskovođa. Na Siciliji je zarobio i pogubio Gneja Papirija Karbona. U Africi je 81. pre Hrista pobedio marijevsku vojsku pod komandom Gneja Domicija Ahenobarba zasluživši na taj način trijumf i nadimak Veliki. Zajedno sa Katulom Kapitolinom gušio je 77. pre Hrista Lepidovu pobunu. Pridružio se 76. pre Hrista Kvintu Ceciliju Metelu Piju u dugogodišnjem ratu protiv Kvinta Sertorija i Perpene u Hispaniji. Nakon okončanja Sertorijevoga rata odobren mu je trijumf. Imenovan je za konzula 70. pre Hrista. Gabinijevim zakonom dobio je 67. pre Hrista ogromna sredstva, vojsku i ovlaštenja da okonča rat sa piratima u Sredozemlju. Rat sa piratima uspešno je okončao za samo tri meseca. Odmah nakon toga Manilijevim zakonom povereno mu 66. pre Hrista da okonča Treći mitridatov rat. Do 63. pre Hrista pobedio je Mitridata VI od Ponta i Tigrana Velikoga i uspostavio je novi poredak u Maloj Aziji i Bliskom Istoku uspostavivši od osvojenoga područja nove rimske provincije Siriju, Bitiniju, Pont i Kilikiju, ali i prsten klijentskih kraljevina. Po povratku u Rim optimati su opstrukcijama sprečavali Pompeja da svojim veteranima podeli zemlju i da ratificira novi istočni poredak. Pompej je zbog toga sa Cezarom i Markom Licinijem Krasom uspostavio Prvi trijumvirat 60/59 pre Hrista. Trijumviri su zajedničkim snagama i klijentelom uspevali da dominiraju rimskom politikom i svaki za sebe ostvari svoje ciljeve. Nakon pogibije Marka Licinija Krasa 53. pre Hrista okončao se Prvi trijumvirat. U neminovnom sukobu sa Cezarom Pompej se približio optimatima. Zahtevao je da Cezar po okončanju svoga mandata vrati vojsku, a Cezar je odbio započevši 49. pre Hrista Cezarov građanski rat. Pompej je pred Cezarom pobegao u Grčku i Makedoniju, gde je okupio vojsku. Pobedio je Cezara u bici kod Dirahija, ali poražen je u odlučnoj bici kod Farsala 48. pre Hrista. Nakon poraza pobegao je u Egipat, gde su savetnici mladoga egipatskoga kralja dali da se na prevaru ubije.


Pompej Strabon[]

Pompejev otac Gnej Pompej Strabon je bio bogati veleposednik iz Picenuma u području oko današnje Ankone. Pompej Strabon se istakao u Savezničkom ratu, pa je bio imenovan za konzula 89. pre Hrista. Najveći uspeh je postigao na svom teritoriju, Picenumu, pa je očito da je tu imao značajnu klijentelu, koja je kasnije služila i kao oslonac za njegovoga sina. Nastojao je da proširi svoj uticaj i sa one strane reke Po dodeljujući gradovima latinski status.[1] Podržavao je Sulu za vreme Sulinoga građanskoga rata protiv Gaja Marija. Poginuo je 87. pre Hrista za vreme Marijeve opsade Rima. Nasledio ga je sin Gnej Pompej Veliki preuzevši imanje, političku orijentaciju i lojalnost očevih legija.

Rana aktivnost[]

Mladi Gnej Pompej Veliki prošao je vojnu obuku kod svoga oca. Učestvovao je u očevoj vojsci za vreme Savezničkoga rata.[2] Pošto mu je otac prerano umro Pompejeva karijera nije bila zagarantovana. Njegov otac je bio skorojević, a pored toga nije bio popularan. Pompej nije imao mrežu prijateljstava i veza potrebnih da se ostvari visoka karijera. Ipak otac mu je ostavio klijentelu u Picenumu, a to će predstavljati jezgru Pompejeve podrške.[3] Kada je marijevac Lucije Kornelije Cina zauzeo Rim njegova garda je upala u Pompejevu kuću i opljačkala je. Mladi Pompej se vratio u Rim i bio je optužen za prisvajanje plena prilikom opsade Askula.[4] Za vreme suđenja pokazalo se da Pompej uživa veoma jaku podršku, jer su njegovi advokati bili Lucije Marcije Filip, Kvint Hortenzije i Gnej Papirije Karbon.[5] Pompej je odmah nakon oslobađajuće presude oženio ćerku predsednika suda Antistija.[6] Plutarh iznosi jednu dosta čudnu i teško objašnjivu priču o tome kako je pred dolazak Sule u Italiju 84. pre Hrista Pompej posetio Cinin logor.[7] Pompej se po toj priči nečega prepao i povukao se, a vojska je onda ubila Cinu pogrešno tumačeći Pompejev nagli nestanak njegovom likvidacijom.[8]

393px-Sulla Glyptothek Munich 309

Lucije Kornelije Sula

Sa tri legije prelazi kod Sule[]

Pompej se posle toga povukao na svoje imanje u Picenumu i čekao razvoj događaja. Kada se Sula iskrcao 83. pre Hrista u Italiji nastojao je da iskoristi priliku i da pređe na stranu budućega pobednika.[9] Nakon Cinine smrti Gnej Papirije Karbon je komandovao marijevcima tj. popularima. Pompej je zahvaljujući svojoj vernoj klijenteli pokazao da Karbonovi emisari nemaju vlast ni uticaj u Picenumu, nego da samo on može da kontroliše Picenum.[10] Zahvaljujući brojnoj klijenteli regrutovao je svoju privatnu vojsku, a Karbonove pristaše su se ili povukle pred njim ili prešle u njegovu službu. Kada je okupio tri legije požurio je da se stavi na raspolaganje Suli.[11][12] Na putu prema Suli uspešno se sukobaljavao sa popularskom vojskom. Sula je prihvatio Pompeja i njegovu vojsku sa zadovoljstvom i pri prvom susretu Pompej je Sulu nazvao imperatorom, ali i Sula je njemu uzvratio istim komplimentom.[13]

U Sulinoj službi[]

Pompej se pokazao kao jedan od najcenjenijih Sulinih pomoćnika za vreme građanskoga rata. Zajedno sa Kvintom Cecilijem Metelom Pijom borio se u Cisalpinskoj Galiji protiv marijevaca. Kada je Sula ovladao Italijom pokušao je da Pompeja veže za sebe nudeći mu ruku svoje pastorke Emilije Skaure, ćerke Marka Emilija Skaura i Pompejeve žene Metele.[14] Emilija Skaura je bila udana za Manija Acilija Glabriona i iako je bila trudna morala je ad se rastane od njega, a Pompej se tada rastao od svoje žene Antistije.[15] Emilija je brzo nakon toga umrla. Sula je Pompeja poslao na Siciliju, gde su se okupljale preostale Karbonove pristaše, uključujući Perpenu, koji se odmah povukao pred Pompejem.[16] Na Siciliji Pompej je zarobio Gneja Papirija Karbona i dao da se pogubi.[17] Nakon toga zajedno sa Gajem Memijem posvetio se organizaciji Sicilije uspostavljajući red i pravila ponašanja i za svoju vojsku.[18] Sula ga je nakon toga poslao 82/81 pre Hrista u Afriku da bi tu počistio marijevsku vojsku pod komandom Gneja Domicija Ahenobaraba.[19][20] Domicije je osigurao podršku numidijskoga kralja Hijarbe, koga je postavio na tron Numidije umesto Hijempsala II.[21] Pompej je pobedio Ahenobarba, Hijarbu svrgnuo, a Hijampsala II vratio na tron Numidije.[22] Pompej je celu Numidiju pokorio za 40 dana i predao je Hijempsalu II.

Hw-pompey

Pompej Veliki

Mladi Pompej zaslužuje trijumf i nadimak Veliki[]

Sula je smatrao da je došlo vreme da se Pompej vrati u privatni život, pa je od njega tražio da raspusti svu vojsku sem jedne legije sa kojom treba da čeka naslednika.[23] Međutim Pompej nije bio spreman da dopusti da ga Sula tako lako ukloni.[24] Izgleda da je on diskretno potakao vojsku da gnevno reaguju na Sulin zahtev za demobilizacijom i sklanjanjem Pompeja.[25][26] Sula je ipak popustio, pa se Pompej vratio kući na čelu vojske, a Sula ga je dočekao nazivajući ga Velikim.[27][28] Sula je pored toga naredio i ostalima da Pompeja nazivaju nadimkom Veliki.[29] Pompej je onda tražio da mu se odobri trijumf, ali Sula je najpre odbijao pozivajući se na tehničke razloge tvrdeći da samo konzulu ili pretoru može da se odobri trijumf.[30] Pompej je uporno inzistirao tvrdeći da se više ljudi klanja izlazećem nego zalazećem suncu, pa je Sula ponovo popustio i odobrio mu trijumf.[31] Pompeju je sa samo oko 25 godina bio odobren trijumf. To je bilo po prvi put da se nekome ko nije senator odobrava trijumf.[32]

Podržava Lepida za konzula[]

Marko Emilije Lepid (k. 78. pre Hr.) izabran je za konzula 78. pre Hrista zajedno sa Kvintom Lutacijem Katulom Kapitolinom. Pompej je podržao Lepidovu kandidaturu, a za razliku od njega Sula je podržavao Katula i protivio se izboru Lepida za konzula.[33] Sula je za Lepida govorio da spada u najgoru vrstu ljudi, pa je oko toga pitanja između Pompeja i Sule došlo do svađe i Sula je onda Pompeja izbacio iz svoga testamenta. Pompej je podržavao Lepida očekujući da će Lepid da izazove probleme, koji mogu da pomognu njegovom usponu.[34] Sula je umro tokom 78. pre Hrista brzo nakon Lepidovoga izbora za konzula, a Lepid je onda sprečavao da se za njega organizuje državna sahrana, odnosno da mu se ukažu najviše državne počasti.[35] Međutim Pompej je tada stao na stranu Katula Kapitolina, pa je Sula sahranjen uz najviše državne počasti.

Gušenje Lepidove pobune[]

Lepid je početkom 77. pre Hrista započeo pobunu krenuvši sa vojskom i pobunjenim Etrurcima na Rim. Lepid je tražio da mu se dodeli novi konzulat za 77. pre Hrista.[36] Senat je na čelu vojske protiv Lepida poslao Katula Kapitolina kao prokonzula.[37] Pompej Veliki je trebao da pomaže Katulu kao drugi u komandi.[38] Lepid je sa vojskom 77. pre Hrista napredovao prema Rimu, a Katul Kapitolin i Pompej Veliki su zauzeli položaje na Mulvijskom mostu i na Janikulu kraj Rima.[39] Nakon bitke i poraza Lepid se povukao.[40] Katul je nakon toga ganjao Lepida, koji se povukao u Etruriju. Pompej je sa drugom vojskom krenuo u Cisalpinsku Galiju, gde je kraj Mutine (Modene) opsedao Lepidovoga legata Marka Junija Bruta Starijega.[41] Brut se predao Pompeju, koji ga je pogubio, a kasnije je to poricao.[42] Pompej se na vreme pridružio Katulu u Etruriji pred konačnu bitku protiv Lepida. Nakon poraza u bici kod Koze Lepid se povukao na Sardiniju.

Sertorijev rat[]

Kvint Cecilije Metel Pije je od 79. pre Hrista ratovao u Hispaniji (Španiji) protiv marijevca Kvinta Sertorija. Iako je Metel bio jedan od najsposobnijih Sulinih generala bio je više puta poražen u ratu protiv Kvinta Sertorija, pa su morali da mu šalju u pomoć najpre Lucija Manlija, a onda i Pompeja.[43] Pompeja je Senat poslao 76. pre Hrista u Hispaniju kao prokonzula.[44] Pompej je u Hispaniji ojačao svoj uticaj stvarajući klijentelu širom Hispanije, koja mu je ostala lojalna čak i u građanskom ratu sa Cezarom.[45] Iako se dolaskom Pompeja situacija promenila ipak je Sertorije uspevao da svojom gerilskom taktikom odugovlači rat. Pompej nikako nije uspevao da odlučno pobedi Sertorija, ali uspevao je da pobedi njegove oficire. Tokom 74. pre Hrista Pompej je iscrpio sva sredstva, pa je od Senata tražio novac preteći da će se sa vojskom vratiti u Italiju. [46] Lucije Licinije Lukul je u to vreme bio konzul i dobio je zapovedništvo u Trećem mitridatovom ratu. Iako se nije slagao sa Pompejem sve je učinio da se udovolji Pompejevom zahtevu, samo da mu Pompejev povratak ne bi ugrozio rat protiv Mitridata.[47][48] Pompej je na taj način dobio nužno potrebna sredstva u ratu iscrpljivanja sa Sertorijem. Ipak u ratu iscrpljivanja Metel i Pompej su uspeli da značajno oslabe Kvinta Sertorija, pa su tokom 74. pre Hrista osvajali grad za gradom. Perperna je 73. pre Hrista ubio Sertorija i umesto njega postao marijevski pretor Hispanije. Hispanska plemena su nakon Sertorijeve likvidacije počela da napuštaju Perpernu i predaju se Pompeju i Metelu Piju. Pompej je u bici pobedio i zarobio Perpernu, koji je onda pokušao da se spasi ponudivši Pompeju Sertorijeva pisma sa vodećim senatorima Rima, koji su pozivali Sertorija da preuzme vlast u samom Rimu.[49] Pompej je uzeo sva Sertorijeva pisma i spalio ih ne pročitavši ih.[50] Ta pisma bi optužila mnoge vodeće ljude u Rimu, pa je Pompej njihovim spaljivanjem sprečio novi građanski rat u Rimu. Pompej je nakon toga 72. pre Hrista pogubio Perpernu i njegove glavne pomoćnike.[51]

Kras

Marko Licinije Kras

Rivalstvo sa Krasom[]

Spartakov ustanak trajao je od 73 do 71. pre Hrista. Marko Licinije Kras tražio je od Senata da zbog opasnosti od Spartaka zatraže pomoć od Marka Terencija Lukula i od Pompeja.[52] Kasnije je zbog uspešnoga ratovanja sa Spartakom promenio mišljenje i trudio se da okonča rat pre nego što oni stignu, da ne bi sa njima delio uspeh.[53] Pompej je stigao kada je Kras pobedio Spartaka i dok je robovska vojska bežala. Pompejeva vojska je ubijala robove, koji su poraženi bežali iz bitke.[54] Pompej je onda pisao Senatu da je Kras pobedio robove, ali da je Pompej okončao rat sa njima.[55] To je između njih dvojice izazvalo gloženje i takmičenje u slavi. Pompeju je izglasan trijumf zbog pobede nad Sertorijem, a Krasu je izglasan mali trijumf, jer se radilo o robovima.[56] Obojica su zadržali vojsku i težila su da se domognu položaja konzula.[57] Izabrani su za konzule za 70. pre Hrista. Nakon izbora za konzula oba su zadržali vojsku blizu Rima.[58] Pompej se pravdao da čeka povratak Kvinta Cecilija Metela Pija za trijumf, a Marko Kras se pravdao da Pompej prvi treba da raspusti vojsku. Narod se bojao pobune, pa ih je više puta molio da raspuste vojsku i da se pomire. Kras je prvi popustio i pomirio se sa Pompejem, pa su obojica onda raspustila vojsku.[59]

Konzulat[]

Pompej je izabran za konzula iako je umesto 42 godine kako je propisivao Sulin ustav imao samo 36 godina. Pre izbora za konzula obojica su obećali da će ukinuti neke od ključnih elemenata Sulinoga ustava. Pompej je pre izbora obećao da će izmeniti zakone, koji se tiču narodnih tribuna, sudova i provincijske uprave. Po pitanju narodnih tribuna Pompej i Marko Licinije Kras su se složili, pa su obnovili tradicionalna prava narodnih tribuna, koja je Sula bio ukinuo svojim zakonodavstvom. [60] Njihov konzulat protekao je uglavnom u neslozi. Kras je imao veći uticaj u senatu, a Pompej u narodu. Po pitanju sudova nisu se slagali. Pompejev meteorski uspon i uglavnom vojna karijera udaljili su ga od političke arene. Imao je malo iskustva za senatorsku politiku, a nedostajala mu je i mreža poznanstava, koja bi mu omogućila da utiče na rasprave u Senatu i da manipuliše narodnim skupštinama.[61] Kada je po prvi put kao konzul ušao u Senat toliko malo je znao o senatskim procedurama, da je njegov prijatelj Varon morao da za njega sastavi priručnik.[62] Nakon konzulata Pompej se jedno vreme povukao sa političke scene. Čekao je trenutak da ponovo dobije zapovedništvo u novom ratu.

382px-Mithridates VI Louvre white background

Mitridat VI od Ponta

Rat protiv pirata[]

Pompejev rival Lukul vodio je Treći mitridatov rat od 74. pre Hrista. Lukulova vojska počela je da se buni 68. pre Hrista. Pompejev prijatelj Aul Gabinije se žalio da Lucije Licinije Lukul namerno odugovlači sa Trećim mitridatovim ratom,[63] pa je po Pompejevoj želji predložio i dao da se izglasa zakon da se Bitinija i Pont i komanda u ratu sa Mitridatom povere Maniju Aciliju Glabrionu, konzulu 67. pre Hrista.[64] Pošto je Lukul bio lišen zapovedništva Pompej je mogao da pokrene novo pitanje. Veliki problem na Sredozemnom moru bili su pirati, čija je glavna baza bila u Kilikiji.[65] Za vreme Mitridatovoga rata pirati su ojačali zahvaljujući Mitridatovoj podršci. Pirati su počeli da bitno ugrožavaju trgovinu, a najveću štetu su na taj način činili Rimljanima, čije snabdevanje žitom je zavisilo od prohodnosti plovnih puteva. Pompejev prijatelj narodni tribun Aul Gabinije je predložio Gabinijev zakon da se jednoj osobi poveri zapovedništvo u ratu sa mediteranskim piratima i da ima izvanredno široka ovlaštenja apsolutne kontrole mora, obale i kopna do 75 kilometara od mora na rok od tri godine.[66] Aul Gabinije je taj zakon predložio imajući u vidu Pompeja, iako se samim zakonom nije imenovalo kome će se dati ogromna ovlaštenja na tri godine sa ciljem da se reše pirata.[67] Cezar i Ciceron su podržavali zakon, a većina senatora se protivila. Zakon je izglasan u narodnoj skupštini, a onda je Pompej dobio zapovedništvo nad 500 ratnih brodova, 120.000 vojnika i 5.000 konjanika. Čim je Pompej izabran uživao je toliko poverenje da je cena hleba u Rimu odmah pala.[68] Pompej je područje Mediterana podelio na 13 delova i za svaki deo odredio je legata.[69] Najpre se koncentrisao na provincije sa žitom Siciliju, Sardiniju i Afriku i njihove veze sa Rimom i za 40 dana pirate je potisnuo u Kilikiju.[70] Konzul Gaj Kalpurnije Pizon ometao je Pompeja. Narod je bio oduševljen početnim Pompejevim rezultatima tj. obiljem hrane i padom cena, pa je zbog toga bio spreman da podrži Aula Gabinija i da Pizona liši konzulstva, ali Pompej je to sprečio.[71] Pompej je za tri meseca okončao rat pobedom u Kilikiji i predajom pirata.[72] Zarobljene pirate naselio je na području udaljenom od mora. Najviše ih je naselio u napuštenom gradu Dimi u Ahaji.

Pompée dans le Temple de Jérusalem

Pompej u hramu u Jerusalimu 63. pre Hrista

Treći mitridatov rat[]

Pompejev uspeh u borbi protiv pirata omogućavao mu je da 66. pre Hrista može da traži zapovedništvo u ratu protiv Mitridata VI od Ponta i Tigrana Velikoga. Narodni tribun Gaj Manilije predložio je zakon da se Pompeju povere provincije Kilikija, Bitinija i Pont, kao i Treći mitridatov rat.[73] Kao i pre Gabinijevom tako su se i Manilijevom zakonu opirali optimati, a podržali su ga Cezar i Ciceron. Lukul je Pompeja zvao lešinarom, koji se hrani radom drugih, misleći pri tome kako Pompej poput lešinara dolazi kad neko drugi okonča rat, a to se odnosilo na Metela Pija i Sertorijev rat, Krasa i Spartakov ustanak i Lukula i Treći mitridatov rat.[74] Kralj Partije Frat III tražio je od Tigrana Velikoga da mu preda Mezopotamiju nudeći mu zauzvrat pomoć u ratu protiv Pompeja, ali kad je Tigran to odbio sklopio je sporazum sa Pompejem.[75] Frat III je obećao Pompeju da će napasti Jermeniju, a zauzvrat je od Pompeja dobio garanciju o Eufratu kao granici rimskih i partskih interesa.[76] Zbog rata Tigrana i Frata Pompej je imao odrešene ruke za rat sa Mitridatom VI od Ponta. Pobedio je prvom sukobu Mitridata, koji je onda pobegao u Jermeniju kod Tigrana Velikoga, ali pošto ga Tigran nije primao pobegao je prema Kolhidi (zapadna Gruzija) i onda u Kimerijski Bospor (Krim).[77][78] Pompej se onda umešao u sukob u Jermeniji, gde je Tigranov sin Tigran Mlađi nagovorio svoga tasta Frata III da izvrše invaziju na Jermeniju, pa su zajedno napredovali do Artaksate.[79] Kada se Frat III povukao ostavivši deo vojske Tigran Mlađi je bio poražen, pa se obratio Pompeju koji je onda napao Jermeniju.[80][81][82] Udruživši se sa Tigranom Mlađim Pompej je napredovao Jermenijom prihvatajući predaju mnogih gradova.[83] Tigran Veliki je onda odlučio da se preda Pompeju položivši pred njega svoju kraljevsku tijaru (krunu). Pompej mu je dozvolio da zadrži kraljevinu u starim teritorijalnim okvirima, ali morao je da odustane od teritorija Sirije, Fenikije,Kilikije, Galatije i Sofene.[84] Rimljanima je trebao da plati ratnu štetu od 6.000 talanata. Tigran Mlađi se nije složio sa mirovnim sporazumom, pa ga je Pompej u okovima poslao u Rim.[85] Jermenija je postala rimska klijentska kraljevina.

Pohodi na Kavkazu, Siriji i Judeji[]

Pompej je onda ostavio Lucija Afranija u Jermeniji, a sam je 65. pre Hrista krenuo u poteru za Mitridatom VI od Ponta. U podnožju Kavkaza sukobio se sa Kavkaskim Albancima i Kavkaskim Iberima, pokorio ih je i priilio na savez sa Rimom. Napredovao je do Kolhide (zapadna Gruzija), gde je shvatio da se u slučaju kopnenoga pohoda do Kimerijskoga Bospora (Krima) radi o opasnom i rizičnom poduhvatu zbog mnogih ratobornih plemena.[86] Pompej je zbog toga odustao od daljnjega pohoda, vratio se i otišao na zimovanje u Pont, koga je pretvorio u rimsku provinciju. Tokom 64. pre Hrista krenuo je u Siriju, koju je odmah anektirao, tj. oduzeo poslednjem seleukidskom vladaru Antiohu XIII Azijatiku. Sirija je postala nova rimska provincija. Pompej se umešao u građanski rat koji su Hirkan II i Aristobul II vodili za tron Judeje (Hasmonejske kraljevine). Zauzeo je Jerusalim je 63. pre Hrista nakon tromesečne opsade. Prilikom osvajanja jerusalimskoga hrama poginulo je 12.000 Jevreja.[87] Pompej je nakon osvajanja obesčastio hram ušavši u najsvetiji deo hrama, gde je bilo dozvoljeno da uđe jedino vrhovni sveštenik.[88] Osvajanjem Jerusalima okončao se period jevrejske nezavisnosti, a Judeja je postala rimska klijentska kraljevina.

RomanPowerAsiaMinor63BCE

Novi istočni poredak 63. pre Hrista

Novi istočni poredak[]

Za vreme pohoda na nabatejsku Petru do Pompeja je 63. pre Hrista stigla vest o smrti Mitridata VI od Ponta, koga je ubio njegov sin Farnak II od Ponta.[89] Pompej je odmah obustavio pohod na Petru i vratio se u Amis. Farnak II od Ponta je od Pompeja očekivao nagradu zbog toga što ga je rešio brige o Mitridatu. Pompej ga je potvrdio kao kralja Kimerijskoga Bospora i kao rimskoga saveznika i prijatelja.[90] Da bi Pont pretvorio u održivu rimsku provinciju Pompej je podelio provinciju na 11 delova, od kojih je svaki imao svoj urbani centar.[91] Pompej je izvršio reorganizaciju istoka. Farnak je dobio Kimerijski Bospor, Tigran Jermeniju, galatskim tetrarsima su potvrđene njihove kraljevine, a Dejotar je nagrađen delovima Ponta i Male Jermenije.[92] Ariobarzanu I od Kapadokije dao je Kapadokiju i neka kilikijska uporišta. Antiohu I od Komagena dao je pored njegove kraljevine i veoma značajnu Seleukiju na Eufratu.[93] Arhelaja od Komane imenovao je za sveštenika boginje Komane i dao mu dodatne komade zemlje u Pontu.[94] Atalu je dao zaostale delove Paflagonije, a Aristarha je uspostavio kao kralja Kolhide.[95] Pre Pompejevoga novoga istočnoga poretka Azija je bila granična provincija, a Pompej je stvorio prsten novih provincija: Pont, Bitinija, Kilikija i Sirija.[96] Pored toga uspostavio je i prsten klijentskih kraljevina: Bospor, Kolhida, Mala Jermenija, Paflagonija, Galatija, Kapadokija, Komagen, Judeja i pored toga Jermenija sa Sofenom.[97] Klijentske kraljevine pored strateškoga značaja imale su i financijski značaj, jer su morale da plaćaju Rimljanima danak. Pompej je na istoku dobio brojnu klijentelu do tada neviđenih razmera, jer ne samo da su njegovi klijenti bili brojni kraljevi i prinčevi, nego i mnogi gradovi.[98] Kada mnogo kasnije povede rat sa Cezarom sva sredstva Istoka biće mu na raspolaganju.

Povratak u Rim i trijumf[]

Pred povratak u Rim vojsci je podelio 16.000 talanata, tako da je svakom vojniku dao 1.500 drahmi.[99] Vraćao se preko Efeza u Rim, gde se vratio 62. pre Hrista. Pompej je očekivao nakon velikih uspeha na Istoku da mu se izglasa trijumf i da bude izabran za konzula. Da bi ostvario oba cilja tražio je od Senata da se konzularni izbori odgode i da se održe nakon njegovoga trijumfa.[100] Senat je najpre nameravao da to odobri, ali nakon Katonove intervencije senatori su prisilili Pompeja da odluči da li će trijumf ili konzularne izbore.[101] Pompej je održao veličanstveni treći trijumf. Tokom trijumfa naveo je ratni plen od 20.000 talanata za državnu riznicu i 200 miliona sestercija novoga danka.[102] Pored toga vojnicima je ranije podelio 16.000 talanata.

Optmatske opstrukcije Pompejevih zakona[]

Po povratku u Rim dva glavna Pompejeva cilja su bila rešavanje istočnoga pitanja i osiguranje zemlje za njegove veterane. Prvi cilj mu je bio da osigura ratifikaciju onih rešenja, koje je on uspostavio na Istoku nakon pobede nad Mitridatom VI od Ponta. Međutim da bi to ostvario bila mu je potrebna politička podrška. Optimati, Katul Kapitolin, Lukul i Marko Licinije Kras predstavljali su mu velike neprijatelje. Pompej je želio da se za konzula za 60. pre Hrista izabere njegov lojalni legat Lucije Afranije, pa je velikodušno podmićivao birače.[103] Nadao se da će preko njega uspeti da osigura zemlju za svoje veterane i da ih tako veže za sebe.[104] Međutim Lucije Afranije nije bio sposoban političar, pa je agrarni zakon predložio Pompeju sklon narodi tribun Lucije Flavije. Da bi osigurao da se Pompejev agrarni zakon lakše izglasa dodana je i klauzula da se zemlja ne deli samo Pompejevim veteranima, nego isto tako siromašnim građanima.[105] Međutim Kvint Cecilije Metel Celer se kao konzul oštro protivio tom zakonu napadajući uporno svaku tačku zakona, a Celera su pored ostalih optimata podržavali Katon Mlađi, Lukul i Marko Licinije Kras.[106]

Prvi trijumvirat[]

Kada se Cezar vratio iz Hispanije pokušao je da se kandiduje za konzula i da mu se odobri trijumf, ali zbog opstrukcije optimata morao je da odustane od trijumfa. Odlučio je da se kandiduje za konzula za 59. pre Hrista. Marko Licinije Kras je sa druge strane zastupao publikane i tražio je da im se refundira gubitak, koji su imali od sakupljanja poreza u Aziji za vreme rata.[107] Senatori su uspevali da blokiraju i Pompejeve i Krasove glavne predloge. Cezar je uverio Pompeja i Krasa da će njihova daljnja svađa koristiti vodećim optimatima Katulu Kapitolinu i Katonu Mlađem, a da u slučaju njihovoga zajedničkoga nastupa ne mogu da im naude.[108] Cezar, Pompej i Kras su zbog toga oformili Prvi trijumvirat.[109] Ujedinjeni zajedno sa svim svojim klijentima i prijateljima bili su moćniji i od senata i od naroda i mogli su uzajamno jedni drugima da obave poslove.[110][111] Cezar je odmah izabran za konzula za 59. pre Hrista. Da bi učvrstio savez Pompej se oženio Cezarovom ćerkom Julijom.[112] Iako su optimati vršili velike opstrukcije, uz Cezarovo zalaganje izglasan je agrarni zakon kojim se deli zemlja Pompejevim veteranima i siromašnim građanima Rima. Cezar je dobio provincije Galiju i Ilirik na pet godina i 4 legije vojnika.[113] Trijumviri su uspeli da proguraju i glavni Krasov zahtev, da se se publikanima vrati trećina poreza zbog šteta, koje su pretrpili za vreme Mitridatovoga rata.[114] Doneseni su i zakoni, kojima je ratifikovan poredak, koji je Pompej uspostavio na Istoku.[115] Potvrdili su Ptolemeja XII Auleta kao legitimnoga kralja Egipta jer im je on ponudio 6.000 talanata.[116]

Ciceronovo proterivanje[]

Publije Klodije je 58. pre Hrista postao narodni tribun i proterao je iz Rima Cicerona, koji je uzalud očekivao od Pompeja da ga zaštiti. Klodije je kasnije počeo da nanosi štetu Pompeju. Pustio je iz zatočeništva Tigrana Mlađega, koji je bio talac u Rimu u kući jednoga od Pompejevih pristaša.[117] Pompejevi ljudi su pokušali da ponovo preotmu dečaka, ali to se okončalo nasiljem.[118] Pompej je bio toliko ljut da je tražio od jednoga narodnoga tribuna da traži da se Ciceron vrati iz prognanstva.[119] Klodije je onda Pompeju pretio atentatom, uteravši mu strah u kosti da se Pompej nekoliko meseci zabarikadirao u svojoj kući nigde ne izlazeći.[120] Publije Klodije je teško ponizio Pompeja. Pompej je kao kontrabalans angažovao Tita Anija Milona i pružio mu svu moguću podršku da bude izabran za narodnoga tribuna i da oko sebe okupi bandu, koja je postala moćnija od Klodijeve.[121][122] Uz pomoć Milona Pompej je obezbedio Ciceronov povratak 57. pre Hrista. Po Ciceronovome povratku Pompej je zbog velike oskudice u Rimu dobio zadatak da obezbedi smnabdevanje Rima žitom.[123] Zahvaljujući dobrim organizatorskim sposobnostima brzo je obavio zadatak i u Rimu je odjednom bilo napretek žita.[124]

Obnova trijumvirata[]

Pompej, Cezar i Marko Licinije Kras obnovili su trijumvirat na konferenciji u Luki 56/55 pre Hrista.[125] Odlučeno je da se Pompej i Marko Licinije Kras kandiduju za konzule, a Cezar da im pomogne.[126] Trijumviri su dogovorili međusobnu političku, vojnu i finansijsku podršku. Dogovoreno je da Pompej upravlja Hispanijom, a Kras Sirijom, s time što se podrazumevalo da je Krasov cilj da napadne Parćansko carstvo. Dogovoreno da se obezbedi podrška da se Cezaru produži komanda u Galiji za još pet godina. Da bi sprečio trijumvire Katon Mlađi je nagovorio svoga zeta Lucija Domicija Ahenobarba da bude protukandidat Pompeju i Krasu na izborima za konzule za 55. pre Hrista, ali Pompejevi ljudi su napali Lucija Domicija, Katona i njihovu pratnju dok su išli na biralište.[127] Lucije Domicije bio prisiljen da se vrati kući, što je Pompeju i Krasu omogućilo da budu izabrani za konzule za 55. pre Hrista.[128] Velikim podmićivanjima Pompej i Kras sprečili su Katona da bude izabran za pretora. Trebonijevim zakonom (Lex Trebonia) Pompeju su se po prestanku dužnosti sa mandatom od pet godina dodeljivale dve Hispanije, a Krasu Sirija.[129] Kada je glasano da se Cezaru produži imperij u Galiji Katon Mlađi je upozorio Pompeja da je preuzeo Cezara na svoja leđa i da bi se moglo desiti da kasnije neće moći da izdrži taj teret. Pompej je dobio dve Hispanije kao svoje provincije, ali ostajao je u Rimu, a upravljanje provincijama poveravao je svojim prijateljima.[130]

Od nepoverenja do rata[]

Tokom 54. pre Hrista umrla je Pompejeva supruga Julija i time je prekinuta bitna porodična veza između Pompeja i Cezara.[131] Nakon pogibije Marka Licinija Krasa 53. pre Hrista u bici kod Kare definitivno se okončao Drugi trijumvirat. Okončala se ravnoteža snaga između njih. Cezar je pokušao da sa Pompejem obnovi porodičnu vezu i ponudio mu je da se oženi Oktavijom, sestrom Oktavijana Avgusta. Pompej je odbio i oženio se Kornelijom Metelom, udovicom Krasovoga sina Publija i ćerkom Metela Scipiona.[132] Pompej je počeo da se približava optimatima, koji su njega smatrali manjim od dva zla. Publije Klodije je ubijen na početku 53. pre Hrista, a onda su njegove pristaše zapalile Senat. Senatori su pozvali Pompeja, koji se onda obračunao sa prestupnicima, Kada je uspostavljen red senatori, a posebno Katon Mlađi izbegavali su da se Pompej proglasi diktatorom.[133] Umesto toga Katon Mlađi je zajedno sa Bibulom predložio da se Pompej imenuje za jedinoga konzula.[134][135] Pompej je na taj način imenovan za jedinoga konzula za 52. pre Hrista.[136] Dok se Cezar nalazio u Galiji Pompej je započeo prikrivenu saradnju sa optimatima. Između ostalih zakona predložio je i zakon da se sudi mnogo godina unatrag za slučajeve podmićivanja na izborima. Cezarovi prijatelji su to protumačili kao opasnost za Cezara jednom kada mu se okonča imperij u Galiji. Pompej je s druge strane sprečavao da Cezar može da se za konzula kandiduje u odsutnosti. Osim toga Cezar je morao ne samo da napusti provincije, nego nije mogao da zadrži vojsku. Pompej je sve učinio da se za konzule 50. pre Hrista izaberu veliki Cezarovi neprijatelji Lucije Emilije Lepid Paul i Gaj Klaudije Marcel.[137] Za narodnoga tribuna izabran je Gaj Skribonije Kurion, koji je isto tako važio za Cezarovoga neprijatelja.[138] Međutim Cezar je potkupio Kuriona, koji je onda počeo da radi za njega. Kurion je napadao Pompeja da teži diktaturi pošto nema nameru da napusti vlast kad i Cezar. Tražio je da se Cezar i Pompej proglase neprijateljima i da se na njih krene sa vojskom ako obojica ne napuste vlast.[139] Cezar je oko 1. januara 49. pre Hrista tražio je da dok ne bude izabran za konzula zadrži dve legije, Cisalpinsku Galiju i Ilirik.[140] Ciceron je onda predlagao kao kompromis provincije i 6.000 vojnika,[141] ali nije došlo do kompromisa nego do rata.

Dyrrhachium map

Bitka kod Dirahija

Građanski rat[]

Cezar je sa vojskom prešao Rubikon kao granicu svoje provincije i tako je započeo Cezarov građanski rat. Pompej je pre toga tvrdio da je dovoljno da on lupne nogom u zemlju pa da mu se na usluzi nađe ogromna vojska. Cezar je veoma brzo napredovao prema Rimu, pa je Pompej morao da napusti Rim. Otišao je sa vojskom u Epir i Grčku. Smatrao je da će tu moći lako da skupi veliku vojsku od svojih klijenata na Istoku. Cezar je najpre otišao u Hispaniju da se obračuna sa Pompejevim vojskovođama Lucijem Afranijem i Markom Petrejem. Za to vreme Pompej je okupio ogromnu vojsku u Makedoniji. Imao je veliku flotu kojom je kontrolisao prelaz preko Jadranskoga mora. Cezar je uspio da neopaženo pređe u Epir novembra 49. pre Hrista sa 15.000 vojnika i 600 konjanika i nakon iskrcavanja zauzeo je Orik i Apoloniju. U to vreme Pompej se sa vojskom nalazio kraj Ohridskoga jezera na oko 100 kilometara od obale i tu je čuo za Cezarovo iskrcavanje,[142] pa je ubrzanim maršem požurio je prema Dirahiju, da ga Cezar ne zauzme.[143] Nekoliko meseci kasnije Marko Antonije je nakon više neuspeha uspeo da pređe u Epir i pridruži se Cezaru. Cezar je neuspešno pokušao da osvoji Pompejevu glavnu bazu za snabdevanje u Dirahijumu, a nakon toga dve vojske su dugo jedna drugu pokušavale da iscrpe. Pompej je pobedio Cezara u bici kod Dirahija 48. pre Hrista. Cezar se nakon poraza povukao u Tesaliju. U Tesaliji je došlo do odlučne bitke kod Farsala, koja se okončala Pompejevim porazom.

Smrt u Egiptu[]

Pompej se nakon poraza zaputio na Istok, a onda u Egipat. Pompejevu sudbinu odlučili su savetnici mladoga kralja Ptolemeja XIII. Dok je Pompej čekao na moru oni su procenjivali koja je cena ako Pompeju ponude utočište u uslovima kada je Cezar već na putu prema Egiptu. Kraljev savetnik i eunuh Potin je savetovao da ubiju Pompeja, kako bi time umilostivili Cezara. Kada je Pompej trebao da se iskrca bio je ubijen, a glava mu je odsečena. Ubijen je samo jedan dan nakon 58-oga rođendana. Cezar je u Egipat stigao nešto kasnije i primio Pompejevu glavu i prsten u korpi. Pompejev prijatelj Filip ga je kremirao i organizovao mu jednostavnu sahranu.

Prethodi:
Publije Kornelije Lentul Sura i
Gnej Aufidije Orest
Konzul Rimske Republike
zajedno sa Krasom
70. pre Hrista

Sledi:
Kvint Cecilije Metel Kretik i
Kvint Hortenzije


Prethodi:
Lucije Marcije Filip Mlađi i
Gnej Kornelije Lentul Marcelin
Konzul Rimske Republike
zajedno sa Krasom
55. pre Hrista

Sledi:
Lucije Domicije Ahenobarb i
Apije Klaudije Pulher


Prethodi:
Gnej Domicije Kalvin i
Marko Valerije Masala Ruf
Konzul Rimske Republike
sam
52. pre Hrista

Sledi:
Pompej Veliki i
Metel Scipion


Prethodi:
Pompej Veliki sam
Konzul Rimske Republike
zajedno sa Metelom Scipionom
52. pre Hrista

Sledi:
Marko Klaudije Marcel i
Servije Sulpicije Ruf


Literatura[]

Reference[]

  1. Seager str. 21
  2. Seager str. 23
  3. Seager str. 23
  4. Plutarh Pompej 4
  5. Seager str. 25
  6. Plutarh Pompej 4
  7. Plutarh Pompej 5
  8. Plutarh Pompej 5
  9. Plutarh Pompej 6
  10. Plutarh Pompej 6
  11. Plutarh Pompej 6
  12. Apijan Građanski rat. 1.80
  13. Plutarh Pompej 8
  14. Plutarh Pompej 9
  15. Plutarh Pompej 9
  16. Plutarh Pompej 10
  17. Plutarh Pompej 10
  18. Plutarh Pompej 10
  19. Plutarh Pompej 11
  20. Apijan Građanski ratovi 1.80
  21. Plutarh Pompej 12
  22. Plutarh Pompej 12
  23. Plutarh Pompej 13
  24. Seager str. 28
  25. Seager str. 28
  26. Plutarh Pompej 13
  27. Seager str. 28
  28. Plutarh Pompej 13
  29. Plutarh Pompej 13
  30. Plutarh Pompej 14
  31. Plutarh Pompej 14
  32. Seager str. 28
  33. Plutarh Pompej 15
  34. Seager str. 30
  35. Plutarh Pompej 15
  36. Plutarh Pompej 16
  37. Salust Hist. 1.77
  38. Plutarh Pompej 16
  39. Flor 2.11
  40. Apijan Građ. ratovi 1.107
  41. Plutarh Pompej 16
  42. Plutarh Pompej 16
  43. Plutarh Sertorije 12
  44. Plutarh Pompej 17
  45. Seager str. 32,33
  46. Plutarh Pompej 20
  47. Plutarh Pompej 20
  48. Seager str. 34
  49. Plutarh Sertorije 27
  50. Plutarh Pompej 20
  51. Plutarh Sertorije 27
  52. Plutarh Kras 11
  53. Plutarh Kras 11
  54. Plutarh Pompej 21
  55. Plutarh Kras 11
  56. Plutarh Kras 11
  57. Apijan Građanski ratovi 1.121
  58. Apijan Građanski ratovi 1.121
  59. Apijan Građanski ratovi 1.121
  60. Plutarh Pompej 22
  61. Seager str. 39
  62. Seager str. 39
  63. Keaveney str. 120
  64. Keaveney str. 120
  65. Plutarh Pompej 24
  66. Plutarh Pompej 25
  67. Kasije Dion 36.23
  68. Seager str. 45
  69. Plutarh Pompej 26
  70. Plutarh Pompej 26
  71. Plutarh Pompej 27
  72. Plutarh Pompej 28
  73. Plutarh Pompej 30
  74. Plutarh Pompej 31
  75. Seager str. 54
  76. Seager str. 54
  77. Plutarh Pompej 32
  78. Seager str. 55
  79. Seager str. 55
  80. Kasije Dion 36.51
  81. Seager str. 55
  82. Plutarh Pompej 33
  83. Plutarh Pompej 33
  84. Plutarh Pompej 33
  85. Kasije Dion 36.53
  86. Kasije Dion 37.3
  87. Judejski rat 1.7.5
  88. Judejski rat 1.7.6
  89. Plutarh Pompej 41
  90. Seager str. 60
  91. Seager str. 60
  92. Apijan Mitr. rat. 114
  93. Apijan Mitr. rat. 114
  94. Apijan Mitr. rat. 114
  95. Apijan Mitr. rat. 114
  96. Seager str. 61
  97. Seager str. 61
  98. Seager str. 62
  99. Apijan Mitr. rat. 116
  100. Plutarh Katon Mlađi 30
  101. Plutarh Katon Mlađi 30
  102. Plutarh Pompej 45
  103. Plutarh Pompej 44
  104. Kasije Dion 37.49
  105. Kasije Dion 37.50
  106. Kasije Dion 37.50
  107. Goldsworthy str. 157
  108. Plutarh Kras 14
  109. Plutarh Kras 14
  110. Plutarh Kras 14
  111. Apijan Građanski ratovi 2.9
  112. Plutarh Pompej 47
  113. Plutarh Pompej 48
  114. Seager str. 88
  115. Seager str. 88
  116. Seager str. 88
  117. Kasije Dion 38.30
  118. Kasije Dion 38.30
  119. Kasije Dion 38.30
  120. Seager str. 106
  121. Kasije Dion 39.7,8
  122. Seager str. 107
  123. Plutarh Pompej 50
  124. Plutarh Pompej 50
  125. Plutarh Pompej 51
  126. Plutarh Pompej 50
  127. Plutarh Katon Mlađi 41
  128. Plutarh Katon Mlađi 41,42
  129. Kasije Dion 39.33
  130. Plutarh Pompej 53
  131. Plutarh Pompej 53
  132. Plutarh Pompej 55
  133. Plutarh Pompej 54
  134. Plutarh Katon Mlađi 47
  135. Plutarh Pompej 54
  136. Plutarh Pompej 54
  137. Apijan Građanski ratovi 2.26
  138. Apijan Građanski ratovi 2.26
  139. Apijan Građanski ratovi 2.28
  140. Apijan Građanski ratovi 2.32
  141. Plutarh Cezar 31
  142. Cezar Građanski rat 3.11
  143. Cezar Građanski rat 3.13

Napomena:
Ovaj članak može da se prenese ili preradi samo ako se označi da je prenešen ili prerađen sa Istorijske enciklopedije i da je autor Verlor.
Članak je prebačen na [Srpsku enciklopediju]

Advertisement