Gnej Papirije Karbon (lat.Gnaeus Papirius Carbo, oko 135— 82 pre Hrista) je bio rimski političar i vojskovođa. Tri puta je bio biran za konzula, 85, 84 i 82. pre Hrista. Pripadao je stranci populara ili marijevaca. Zajedno sa Cinom okupio je 85. pre Hrista veliku vojsku, koja je trebala da se obračuna sa Sulom u Grčkoj. Zbog Cinine pogibije vratio se u Italiju, gde se kao jedini konzul 84. pre Hrista pripremao za sukob sa Sulom. Tokom 82. pre Hrista ponovo je bio konzul zajedno sa Gajem Marijem Mlađim. Prva bitka sa Sulom kod Kluzija okončala se nerešeno, ali poražen je od Metela kod Favencije. Nije uspevao da deblokira Gaja Marija Mlađega kod Preneste, a taj zajedno sa mnogim drugim porazima obeshrabrili su ga, pa je pobegao u Afriku. Uhapsili su ga Pompejevi ljudi na ostrvu Kosiri, a Pompej Veliki ga je onda pogubio.
Poreklo[]
Sin je Gneja Papirija Karbona Starijega, konzula 113. pre Hrista. Stric mu je bio Gaj Papirije Karbon, konzul 120. pre Hrista, a brat od strica Gaj Papirije Karbon Arvina bio je narodni tribun 90. pre Hrista. Po prvi put Gnej se pominje 92. pre Hrista, kada je konzul Apije Klaudije Pulher poslao izveštaj Senatu o njegovim pobunjeničkim aktivnostima.
Jedan od vođa populara[]
Bio je jedan od vođa populara i pristaša Gaja Marija. Kada se Gaj Marije 87. pre Hrista vratio iz Afrike Karbon je komandovao jednom od 4 vojske, koje su tada blokirale Rim. Lucije Kornelije Cina i Karbon su se ulogorili na Tibru nasuprot gradu, Kvint Sertorije je bio iznad grada, a Gaj Marije je svoju vojsku rasporedio prema moru.[1] Pritisnut oskudicom u gradu Senat je na kraju popustio, pa je Gaj Marije ušao sa vojskom u Rim i izvršio pokolj. Nakon smrti Gaja Marija Cina je potpuno dominirao Rimom. Cina je pored sebe za konzula za 85. pre Hrista odabrao Gneja Papirija Karbona.
Pripremanje za sukob sa Sulom[]
Lucije Kornelije Cina i Karbon bili su uznemireni nakon okončanja Prvoga mitridatovoga rata, jer su očekivali povratak Sule i njegov pohod na vlast. Sula je raspolagao velikim novčanim sredstvima, a imao je i veliku iskusnu vojsku veterana prekaljenih u ratovima. Cina i Karbon su poslali svoje ljude u sve delove Italije, da bi prikupljali novac, regrutovali vojsku i spremali sredstva za predstojeći rat. Odložili su izbore proglašavajući se da su ponovo izabrani, tako da nisu trebali da se vraćaju u Rim da bi obavili konzularne izbore.[2] Iako je to bilo protivno ustavu malo je verovatno da se iko suprostavljao toj odluci. Cina i Karbon su se intenzivno pripremali za predstojeći obračun sa Sulom, a očekivali su da će se sve rešiti odlučnom bitkom. Obnovili su i flotu da bi branili obalu Apeninskoga poluostrva. Pripremali su se da pređu Jadransko more, sa ciljem da se sa Sulom sukobe na stranom terenu.[3] Vojska nije bila oduševljena predstojećim ratom, u kome nisu mogli da očekuju plen. Nezadovoljstvo vojske je postalo još veće, kada su čuli da je jedan konvoj vojske stradao u brodolomu za vreme oluje.[4] Cinu su nakon toga ubili njegovi pobunjeni vojnici.[5]
Karbon kao jedini konzul[]
Karbon je nakon Cinine pogibije vratio vojsku na Apeninsko poluostrvo. Nije odlazio u Rim, iako su ga narodni tribuni pozivali da održi izbore za drugoga konzula.[6] Vratio se u Rim tek kad su mu narodni tribuni zapretili da će ga lišiti konzulskoga položaja.[7] Pokušao je da održi izbore za konzula, ali dva puta su nepovoljna znamenja odložila izbore, pa je Karbon ostao jedini konzul.[8] Sula je tražio od Senata da vrate građanska prava i imovinu proteranih od strane Cine i zauzvrat je Sula obećavao da će se poštovati autoritet Senata.[9] Međutim Karbon je uz pomoć svojih pristaša sprečio taj sporazum Senata i Sule.[10] Karbon je u isto vreme tražio taoce iz svih italijanskih gradova, sa ciljem da osigura njihovu lojalnost u predstojećem ratu, ali Senat je odbio njegov zahtev.[11] Pošto je Kvint Cecilije Metel Pij podržao optimate i isprovocirao rat u Africi Karbonove pristaše su progurale odluku Senata da se trebaju raspustiti sve vojske, koje nisu pod njihovom kontrolom.
Drugi Sulin pohod na Rim[]
Sula je 83. pre Hrista krenuo u Italiju u drugi pohod na Rim. Prišli su mu Kvint Cecilije Metel Pij, Pompej Veliki i drugi ugledni ljudi. Karbon je tada bio prokonzul u Cisalpinskoj Galiji i požurio je prema Rimu, gde je sve one senatore, koji su podržavali Sulu proglasio neprijateljima republike.[12] U to vreme Kapitol je bio zapaljen, a postojale su određene sumnje da je to bilo Karbonovo delo.[13] Sula je u bici kod Tifate u Kampaniji uspešno pobedio vojsku, koju je predvodio konzul Gaj Norban, a nakon toga osula se i vojska drugoga konzula Scipiona Azijatika i kompletno je prešla Suli. Tokom 82. pre Hrista situacija u Rimu je bila na rubu očaja, jer se znalo da će Sula osvetiti kada uđe u Rim. Senat je izabrao nove konzule Gneja Papirija Karbona i Gaja Marija Mlađega.[14] Tokom proleća 82. pre Hrista Karbonov legat Karinat izgubio je bitku od Metela, pa je nakon toga Karbon gonio Metela i opsedao ga, ali na vesti o velikom porazu Gaja Marija Mlađega kod Preneste Karbon se sa vojskom vratio u bazu u Arimini.[15] Sula je 82. pre Hrista ušao u Rim i konfiskovao je imanja svih protivnika.
Stalni porazi od Sulinih vojskovođa[]
Sula je nakon ulaska u Rim odmah sa vojskom krenuo da se obračuna sa Karbonom, pa je krenuo prema Kluziju.[16] Kada se jedan deo keltiberskih konjanika pridružio Suli Karbon je naredio da se pobiju ostali. Između dve vojske došlo je do bitke kod Kluzije, koja je trajala celi dan bez pobednika.[17] Suline vojskovođe Pompej Veliki i Kras pobile su u drugoj bici 3.000 Karbonovih vojnika i nakon toga opsedali su Karinata. Karbon je poslao pomoć Karinatu, ali Sula ih je pobio u zasedi.[18] Karbon je nakon toga poslao Gaja Marcija Cenzorina sa 8 legija, sa ciljem da pomogne Gaju Mariju Mlađem u opkoljenoj Prenesti, ali Pompej Veliki je napao tu vojsku iz zasede i razbio ih.[19] Vojska je bila ogorčena na Cenzorina, koga je krivila zbog zasede, pa su se pobunili i razišli. Konzulu Gneju Papiriju Karbonu u Cisalpinskoj Galiji pridružio se sa svojom vojskom Gaj Norban. Međutim poraženi su u bici kod Favencije od vojske, kojom je komandovao Kvint Cecilije Metel Pij.[20] Poginulo im je 10.000 vojnika, 6.000 je prebeglo, ostali pobegli, a samo se 1.000 vojnika vratilo u bazu u Ariminiju.[21]
Beg u Afriku[]
Suli je prilazilo sve više vojske iz neprijateljskih redova, a njegovi protivnici su očajavali. Gaj Norban je pobegao na Rodos. Karbon je učinio poslednji očajnički korak šaljuću dve legije pod komandom Lucija Junija Bruta Danasipa da pokušaju da Gaja Marija Mlađega oslobode opsade u Prenesti.[22] Međutim pošto se i to pokazalo beznadežno Karbon je odlučio da pobegne u Afriku.[23] Imao je na raspolaganju još uvek 30.000 vojnika kod Kluzije i vojske pod komandom Danasipa, Karinata i Marcija, ali izgubivši svaku nadu sa prijateljima je otišao u Afriku. Pompej Veliki je nakon toga potpuno potukao preostalu Karbonovu vojsku kod Kluzije.
Pogubljenje[]
Karbona i njegove prijatelje su na ostrvu Kosiri uhvatili Pompejevi ljudi. [24] Karbonovi prijatelji su odmah ubijeni, a Karbon je pred Pompeja Velikoga bio doveden u lancima.[25] Pompej ga je optužio pred tribunalom i ispitivao, i onda naredio da ga pogube.[26] Njegovu glavu poslao je Suli.
Prethodi: Lucije Kornelije Cina i Lucije Valerije Flak |
Konzul Rimske Republike zajedno sa Cinom 85. pre Hrista |
Sledi: Lucije Kornelije Cina i Gnej Papirije Karbon
|
Prethodi: Lucije Kornelije Cina i Gnej Papirije Karbon |
Konzul Rimske Republike zajedno sa Cinom 84. pre Hrista |
Sledi: Gaj Norban i L.K. Scipion Azijatik Mlađi
|
Prethodi: L.K. Scipion Azijatik Mlađi i Gaj Norban |
Konzul Rimske Republike zajedno sa Gajem Marijem Mlađim 82. pre Hrista |
Sledi: Gnej Kornelije Dolabela i Marko Tulije Dekula
|
Literatura[]
- Apijan, Građanski ratovi
- Seager, Robin. Pompey the Great: A Political Biography. Oxford: Blackwell Publishing, 2002, ISBN 0-631-22720-2
- Plutarh Pompej
- Plutarh Sula
- Plutarh Gaj Marije
- Tit Livije
- Cicero, De Oratore
- Lovano, Michael. The Age of Cinna: Crucible of Late Republican Rome. Franz Steiner Verlag, 2002. Link [1]
Reference[]
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.67
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 77
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 77
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 78
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 78
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 78
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 78
- ↑ Apijan Hisp. ratovi 78
- ↑ Livije Periohe 84
- ↑ Livije Periohe 84
- ↑ Livije Periohe 84
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.86
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.86
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.87
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.86
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.89
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.89
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.90
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.90
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.91
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.91
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.92
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.92
- ↑ Apijan Građ. ratovi 1.96
- ↑ Plutarh Pompej 10
- ↑ Plutarh Pompej 10
Napomena:
Ovaj članak može da se prenese ili preradi samo ako se označi da je prenešen ili prerađen sa Istorijske enciklopedije i da je autor Verlor.
Članak je prebačen na
[Srpsku enciklopediju]